Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Mala truba

Pogledom pratim let dvije muhe - igraju se
Dok sjedim sam i čekam vrijeme da se vrati
A negdje tamo iz daljine probija se - čuješ li je
Mala truba traži put za njene riječi

Sad je dobro... mala truba svira dalje
Sad je dobro... ona misli jos na mene

I puštam novčiće iz ruku, neka padnu, neka zvone
Sve je bolje od tišine koja grize..





Parabola

We barely remember who or what came before this precious moment,
We are choosing to be here right now. Hold on, stay inside...
This holy reality, this holy experience. Choosing to be here in...

This body. This body holding me. Be my reminder here that I am not alone in
This body. This body holding me. Feeling eternal, all this pain is an illusion.

Alive

This holy reality, in this holy experience. Choosing to be here in...

This body. this body holding me. Be my reminder here that I am not alone in
This body. This body holding me. Feeling eternal, all this pain is an illusion...
Of what it means to be alive

Swirling round with this familiar parable.
Spinning, weaving round each new experience.
Recognize this as a holy gift and celebrate this
Chance to be alive and breathing
Chance to be alive and breathing.

This body holding me reminds me of my own mortality.
Embrace this moment. Remember. We are eternal.
All this pain is an illusion.






"Fear no more! I would not take this thing, if it lay by the highway.. No, I do not wish for such triumphs."
Faramir, son of Denethor



Da se mogu kao nekad
Vratiti na početak
I biti onaj isti bahati dječak
Ne bih forsir'o neki ležeran stil
Niti se trudio da uklopim
Moj svijet u ovaj svijet
Moje snove u raspored
Riskirao bih svaki pokušaj
Da zadržim taj osjećaj

srijeda, 10.10.2007.

Kad se smiriš, kad odrasteš, shvatit ćeš da više nisi njen..

Hvala ti, ali.. Ne bih više..

I to je dobro..

ponedjeljak, 24.09.2007.

This is the way the world ends...

...the future is just like you imagined...

utorak, 18.09.2007.

Right in two

Ne odustajem od ideje da ću uspjeti napisati nešto suvislo, nešto lijepo i ujedno i iskreno. Danas sam shvatila zašto ne volim poeziju. U svim svojim pokušajima pisanja trudim se izreći sebe, dati sebe ljudima kojima ono što meni predstavlja slobodu, koriste za trivijalne egotripove. Do danas sam smatrala da pjesnici uspjevaju u onome što ja pokušavam samo na patetičan ili sladunjav način. Edgar Allan Poe razuvjerio me danas. Toliko se potrudio napisati nešto što ne osjeća. Razmišljao je o tome da bude prihvaćen, a ne da bude iskren. Kao da se od tada do danas ništa nije promijenilo.




Sad je dobro
Mala truba svira dalje..

Laku noć.

petak, 14.09.2007.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala: Ljubav, ja i ti!

četvrtak, 06.09.2007.

Drawn beyond the line of reason

Pink Floyd metala, kako ih nazivaju, nakon 17 godina postojanja prvi put u Zagrebu.




Često su prozivani zbog svoje kontroverzne umjetnosti i brutalne originalnosti, Tool na to odgovara jednostavnom porukom na coveru Undertowa. Neizostavan dio njihovog identiteta su videospotovi, coveri i koncerti isplanirani do savršenstva.




Ne mogu odlučiti jesam li razočarana ili oduševljena. Nisam sigurna postoji li riječ kojom bih ih izgovorila. Očekivala sam koncert, a dobila genijalni japanski gimnastički miting u kojem je sve u sekundu organizirano.




U nekim trenutcima zapitaš se varaju li oni ljude jer se čini kao da puštaju studijske snimke i krevelje se po pozornici bez veze kao Sid Vicious.




Koncert je definitivno kulminirao nakon iznenadne dramatične pauze kada su zasvirali Lateralus. Scenski efekti i savršena svirka bili su i više nego dovoljni da opravdaju visoku cijenu ulaznice i dovedu gledatelje do ekstaze.




Jedini nedostatci koncerta su (nekima) prekratka svirka i distanciranost. No, uzmemo li u obzir da je koncert počeo točno u 21.00 ja sam im spremna oprostiti što su nam priuštili samo 90 minuta čistog savršenstva. No distanciranost i hladan odnos ne samo prema medijim nego i prema publici nisu samo meni pokvarili cjelokupan dojam. Ali samo malo.

ponedjeljak, 03.09.2007.

So it begins..

Još jedna škoska godina, još jedan pokušaj pisanja, još jedan pokušaj osobne metamorfoze. Ulazeći po treći put prvi put u novoj školskoj godini u veliku zelenu zgradu, moram priznati, osjećala sam se superiorno dok sam gledala prvačiće kako se meškolje i pošavaju ostaviti što bolji dojam. Ravnatelj nam je zabranio gledanje prozivanja prvačića. Prekinuo je tradiciju.

Nisu samo učenici ti koji uništavaju nekad besprijekoran ugled te, kako bi to rekao gospodin ravnatelj, ugledne obrazovne ustanove, hrama znanja, i tako dalje. Najbolji od najboljih uspiju upisati, sisačka elita.. Prisjećala sam se govora koji je održao dok smo mi bili zbunjeni prvačići, dok sam gledala ovogodišnje, napola obrijanih glava, nakon što su došli s "jutarnje pive", kako se to kod nas naziva.

Moram priznati da sam u nekim od njih prepoznala sebe prije dvije godine. Uvjerena da znam nešto o životu jer su mi stariji učenici rekli ponešto o svakom profesoru i kako se provući na kojem predmetu. Sada ja dijelim te savijete. Djevojke koje misle da su prihvaćene jer imaju starke i tunike iz H&M-a, uvjerene da su antiglobalisti jer se prave da ne jedu meso jer štite životinje i zalažu se za gladne u Africi, a bacaju plastične boce po travnjaku ispred škole, čikove gase u fontani i bacaju okrajke sendviča zato jer su okrajci. Da, to sam ja prije dvije godine.

Želim vjerovati da sam se promijenila. Ponekad se razočaram u sebi kad se nađem u licemjernom razgovoru s osobom kakva ne želim biti. Čak sam smatrana i glupom jer slijepo vjerujem da se ljudi mogu promijeniti na bolje ako ih potakneš.